Postoji više teorija o osnutku Dubrovnika (lat. Ragusa), a općeprihvaćena je, da je Grad osnovan u 7.st., kada su se Latini iz grada Epidauruma (današnjeg Cavtata), sklonili pred navalom Avara i Slavena na hrid Laus, što znači stijena. Kasnije su Slaveni izgradili naselje na južnim padinama brda Srđ, na kopnu preko puta hridi i nazvali ga Dubrava, što znači šuma duba (hrasta). Tjesnac između otočića i kopna postao je tijekom 9. i 11. stoljeća zbog naplavina sve plići, pa je krajem 11. stoljeća nasut. Na mjestu gdje se otok spojio s kopnom danas je najšira i najslavnija dubrovačka ulica - Placa odnosno Stradun. U 12. stoljeću oba su naselja potpuno spojena, zaštitivši se jedinstvenim sustavom gradskog obrambenog zida, koji je u 13. stoljeću opasao i sjeverno predgrađe, izvršena je regulacija ulica, pa je Dubrovnik integriran u svom današnjem opsegu. Prema nekim drugim teorijama i antičkim natpisima, Dubrovnik je osnovan i prije 3. st.